Molitvena zajednica Svetog Josipa, koja je prošle godine zaživjela u našoj župi, od ove će srijede objavljivati u ovom Duhovnom kutku po jedno razmatranje koje koristimo u polusatnom klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu srijedom u 19,30 u našojj župnoj crkvi sv. Nikole s nakanom da obnovimo i produbimo našu vjeru. Nakon što pročitate to razmatranje nastojte se barem nekoliko minuta zadržati u razmišljanju o pročitanom sadržaju, a možda nakon toga i koju molitvu, upit ili usklik upraviti svome Izvoru.

- Molitvena zajednica sv. Josipa

16. prosinca 2022.

Naš život u samoći - Henri J. M. Nouwen

Živjeti kršćanskim životom znači živjeti u svijetu, a pritom ne biti od svijeta. Ta unutarnja sloboda raste u samoći. Isus je otišao na samotno mjesto moliti se, to jest, rasti u spoznanju kako mu je sva moć koju ima podarena; da sve riječi koje govori dolaze od njegova Oca; i da sva djela koja je učinio nisu doista njegova nego djela Onoga koji ga je poslao. Na samotnom mjestu Isus se oslobodio obveze da uspije.

Život bez samotnog mjesta, to jest, život u čijem središtu nije tišina, lako postaje razarajući. Kad se držimo rezultata svojih djela kao jedinog sredstva samoidentifikacije, postajemo sebični i zauzimamo obrambeni položaj. Tada ljudska stvorenja promatramo prije kao neprijatelje koje moramo držati dalje od sebe nego kao prijatelje s kojima dijelimo darove života. U samoći možemo polagano razotkriti opsjenu vlastite sebičnosti i u svojem središtu otkrivamo da nismo ono što možemo zadobiti nego ono što nam je dano. U samoći čujemo glas onoga koji nam je govorio prije nego smo mogli izreći ijednu riječ, koji nas je iscijelio prije nego smo mogli ikome pomoći, koji nas je oslobodio davno prije nego smo mogli osloboditi druge i koji nas je ljubio mnogo prije nego smo mi ikome mogli pružiti ljubav. U toj samoći otkrivamo da je važnije biti nego imati i da mi vrijedimo više od ishoda svojih nastojanja. Otkrivamo da život nije imovina koju moramo braniti nego dar u kojem zajedno uživamo. Spoznajemo da iscjeliteljske riječi koje govorimo nisu naše vlastite nego su nam dane; ljubav koju pružamo dio je veće ljubavi; a novi život koji rađamo nije svojina na koju se možemo navezati nego dar koji je potrebno primiti.

U samoći postajemo svjesni da vrijednost nije isto što i korisnost. Tome nas može mnogo naučiti staro drvo u taoističkoj priči o drvosječi i njegovu učeniku.

Drvosječa i njegov učenik hodali su velikom šumom. Kad su naišli na golemo, visoko, kvrgavo, staro i lijepo stablo hrasta, drvosječa zapita učenika: »Znaš li zašto je ovo drvo toliko golemo, visoko, kvrgavo, staro i lijepo?« Učenik pogleda učitelja i odgovori: »Ne ... Zašto?« »Zato jer je beskorisno«, odgovori drvosječa. »Da je korisno, već bi ga davno posjekli i od njega načinili stolove i stolice, ali budući da je beskorisno, naraslo je tako visoko i postalo toliko lijepo da možeš sjesti u njegovu sjenu i odmoriti se.«

U samoći možemo sazreti a da nismo opterećeni svojom korisnošću i pružati usluge koje nismo namjeravali pružiti. U mjeri u kojoj smo se oslobodili ovisnosti o ovome svijetu, ma što on značio — oca, majku, djecu, karijeru, uspjeh ili nagrade — možemo osnovati zajednicu povjerenja u kojoj malo toga treba čuvati, a mnogo dijeliti. Jer kao zajednica povjerenja, svijet možemo shvatiti ozbiljno, ali nikada ne preozbiljno. U njoj možemo usvojiti ponešto od mentaliteta pape Ivana XXIII. koji se znao smijati na vlastiti račun. Kad ga je jedan visoko odlikovani službenik upitao: »Sveti Oče, koliko ljudi radi u Vatikanu?«, zastao je na trenutak i rekao: »Pa, mislim, polovica njih.«

Kao zajednica povjerenja naporno radimo, ali nas nedostatak rezultata ne uništava. Kao zajednica povjerenja međusobno se neprestano podsjećamo da smo družina slabih, neprestano razgoljenih onome koji nam na samotnim mjestima našeg postojanja govori: Ne boj se. Prihvaćen si.

24. studenog 2022.

Zajednica i briga - Henri J. M. Nouwen

Postavlja nam se važno pitanje: kako postati brižna zajednica ljudi koji ne sakrivaju bol niti ju profinjeno zaobilaze, nego je dijele kao izvor ozdravljenja i novog života? Važno je shvatiti da ne možete postići doktorat iz brižnosti, da brigu ne možete naslijediti od nekog stručnjaka i da se stoga nikome ne može oprostiti njezin nedostatak. Ipak, naše društvo je sklono obraćati se stručnjacima. Kad nekome nije dobro, pomislimo: »Gdje ćemo naći liječnika?« Kad je netko zbunjen, odmah ga uputimo da ode savjetniku. A kad netko umire, brzo zovemo svećenika. Čak i kad se netko želi moliti, pitamo se postoji li propovjednik u blizini.

U srpnju 1787. godine, tijekom vijećanja američkog kongresa o Ustavu Sjedinjenih Američkih Država, a nakon što prethodne rasprave nisu nikamo dovele, Benjamin Franklin predložio je da zasjedanje započnu molitvom. No predstavnici sjednice odbili su prijedlog ne zato jer nisu vjerovali u molitvu, nego zato jer nisu imali novca da plate kapelana !??
lako može biti korisno zatražiti tuđu pomoć, ponekad je to prije znak straha od suočavanja s boli nego znak brige. U tom slučaju svoj najveći dar da iscjeljujemo držimo skriven od drugih. Svaki čovjek ima divan, iako često skriven dar da se brine, da bude sućutan i da bude uz nekog. Kad hi se taj dar oslobodio i bio dostupan, događala bi se čuda. Oni koji doista mogu primiti kruh od stranca i iz zahvalnosti se osmjehnuti, nahranit će mnoge, a da toga neće biti ni svjesni. Oni koji mogu sjediti u tišini sa svojim drugovima, ne znajući što da kažu, ali znajući da trebaju biti uz njih, mogu udahnuti novi život u umiruće srce. Oni koji se ne boje iz zahvalnosti stisnuti nečiju ruku, u žalosti proliti suze i u nevolji pustiti da se iz srca vine uzdah, srušit će granice koje koče i svjedočiti rađanju nove zajednice slomljenih.

Zašto taj divni dar brige čuvamo duboko skriven? Zašto prosjaku dajemo sitniš ne usuđujući se pogledati ga u oči? Zašto se ne pridružimo usamljenu čovjeku u restoranu nego tražimo znance? Zašto tako rijetko kucamo na vrata ili dižemo slušalicu, samo da pozdravimo i pokažemo da mislimo na nekoga? Zašto je još uvijek teško dobiti osmijeh i riječ utjehe ili izraziti zahvalnost učitelju, divljenje učeniku i pohvalu muškarcima i ženama koji kuhaju, čiste i uređuju vrt? Zašto se mimoilazimo, uvijek putujući k nečem ili nekom važnijem?
Možda zato što smo toliko zaokupljeni time da budemo drugačiji od drugih te ne dopuštamo odložiti svoj oklop i združiti se međusobno u ranjivosti. Možda smo toliko puni vlastitih mišljenja, ideja i uvjerenja da nismo sebi ostavili prostor da slušamo i učimo od drugih.

Postoji Jedna priča o sveučilišnom profesonu koji je došao učitelju zena da ga upita o zenu. Nan-in, učitelj zena, poslužio ga je čajem. Napunio je šalicu do vrha a potom nastavio natakati. Profesor je gledao kako se čaj prelijeva iz šalice dok naposljetku, ne mogavši se više svladati, povika: »Prepuna je. Više ne može stati!« »Poput ove šalice«, rekao je Nan-in, »i ti si pun vlastitog mišljenja i procjena. Kako da te naučim zenu ako prije toga ne isprazniš svoju šalicu?«
Brinuti se znači ponajprije isprazniti vlastitu šalicu, ukloniti prepreke na putu do zajedništva s drugima. Kad se odvažimo brinuti se, otkrivamo da nam ništa ljudsko nije strano nego da se u našim srcima nalaze i ljubav i mržnja, okrutnost i sućut, strah i radost. Kad se odvažimo brinuti se, moramo priznati: »Ako drugi ubijaju, i ja bih mogao ubiti. Ako drugi muče, i ja bih mogao činiti isto. Ako drugi iscjeljuju, i ja bih mogao iscjeljivati. A ako drugi daju svoj život, i ja bih mogao učiniti isto.« Tad iskusujemo da možemo biti uz vojnika koji ubija, uz čuvara koji muči, uz mladića koji trči kao da će vječno živjeti i uz starca koji je prestao trčati zbog straha od smrti. Iskreno prepoznavši i priznavši ljudsku istost sudjelovat ćemo u brizi Boga koji nije došao moćnima nego nemoćnima, ne da bi bio drugačiji nego da bi bio isti, ne da bi uklonio našu bol nego da bi je s nama podijelio. Po tom sudjelovanju otvorit ćemo srce jedni drugima i stvoriti novo zajedništvo.

11. studenog 2022.

Iz knjižice „Bolesničko pomazanje“ – napisao velečasni Đuro Ćuraj

Božanski Spasitelj u svojoj ljubavi prema ljudima prati ih od kolijevke do groba. Ta Njegova posebna briga jesu sveti sakramenti, za sve prilike i neprilike zemaljskog života. Posebne prilike ili životne teškoće za čovjek jesu bolest i tjelesna slabost. Krist je među sakramentima ustanovio i jedan kao pomoć u tjelesnoj slabosti i bolesti. Taj sakrament se zove bolesničko pomazanje. Samo ime govori da se radi o mazanju bolesnika i molitvi za njega.

Bolesničko pomazanje podjeljuje se na korist “duše“ i “tijela“. Duše - ako je čovjek pri svijesti ispovijedi se (a ispovijed oprašta grijehe), ako nije pri svijesti onda sakrament pomazanja oprašta grijehe. Na korist “tijela" - mi ne znamo što će Bog dati nekom bolesniku: da ozdravi, dalje boluje ili umre. Upravo taj trenutak nikome od nas nije poznat, jer je u Božjoj ruci, Zato je bezrazložan strah pred tim sakramentom kao da je odmah obaveza ukućana spremati se za ukop.

Sam Isus je za vrijeme svoga zemaljskog djelovanja liječio mnoge bolesnike od različitih bolesti i pri tom dodavao: “Oprošteni su ti grijesi!" i “ Idi, neka ti bude kako si vjerovao!"
Upravo to: “Idi..." neprestano ponavlja kroz povijest pa i u naše vrijeme. Svakako da je samom bolesniku teško boriti se protiv bolesti i prihvatiti predano volju Božju. To trpljenje je korisno za vlastito spasenje, ali i za druge, da trpeći postaje sličan trpećem Kristu, da po Pavlovim riječima dopunjaju što nedostaje mukama Kristovim.

Bolesnicima pomaže medicinsko osoblje, ali i ukućani, rođaci i prijatelji. Netko mora reći kakvo je stvarno stanje bolesti, a ne to kriti, jer treba na vrijeme pozvati svećenika. (Dogodi se da bolesnik leži u krevetu nekoliko godina ili mjeseci a onda iznenada umre, a ispovjedio i pričestio se zadnji puta na vjenčanju).

Pisac ovih redaka je prije 20-ak godina doživio tešku prometnu nezgodu, a prognoze su bile ako me osposobe za kolica mogu biti sretan. Hvala Bogu nije tako! U trenutku kratke svijesti dao sam pozvati svećenika koji je brzo došao u bolnicu. Znam da sam se ispovjedio, primio pomazanje i pričest, a poslije toga opet bio bez svijesti 15 sati. No nakon toga išlo je polako i mučno na bolje. Oporavak je trajao dvije godine, tada a ni sada nisam u invalidskim kolicima. Mislim da je upravo bolesničko pomazanje pokazalo svoje ozdravljujuće djelovanje.

Isus je jači od bolesti. Jači je od bolesti tijela i od bolesti duše.

“Pred večer, svi koji su imali bolesnike ili opsjednute, dovodili su ih k Njemu. Cijelo mjesto bijaše se okupilo pred vratima. On je izliječio sve bolesnike i istjerao zle duhove iz
opsjednutih.“ “Propovijedao je po sinagogama po svoj Galileji, liječeći bolesne i istjerujući zle duhove." .

“Jedan gubavac dođe k Njemu, pade na koljena moleći Ga: 'Ako hoćeš možeš me izliječiti!' Isus, pun samilosti, pruži ruku, dotače ga se i reče mu: 'Hoću, budi čist.' I nestade gube na njemu i on postiže zdravlje.“

Isus reče uzetome: “Ustani, uzmi svoju postelju, pa idi kući!“

Žalosnoj udovici u Naimu, kojoj bijaše umro jedinac sin, reče: “Ne plači!“; zatim reče mrtvom mladiću, kojeg su nosili na groblje: “Mladiću, tebi govorim, ustani!" I on ustade živ.

Isus je došao pobijediti grijeh i smrt. Opraštao je grijehe, vraćao je zdravlje i uskrisivao mrtve. Krist ima moć uništiti grijehe i posljedice grijeha, a to su bolesti i smrt, a kršćani nasljeduju Isusa i u njegovo ime pomažu bolesnima.

“Isus pozove svoje učenike i između njih izabra dvanaestoricu, koje naziva apostolima. Njima dade moć da istjeruju zle duhove i da liječe svaku vrstu bolesti i slabosti.“
Sv. Jakov apostol nam svjedoči o prastaroj praksi Crkve koja je bolesnima podjeljivala sakrament bolesničkog pomazanja.

Taj sakrament daje posebnu milost da se suoblikujemo Kristu patniku. Bolesniku je najteže očuvati mir duše i pouzdanje. Ovaj sakrament, ako se vjerom prima, upravo daje snagu Duha Božjega da bolesnik poput Krista s punim pouzdanjem u Boga prihvati svoju bolest i nevolje koje ona sa sobom donosi. Ta mirnoća i pouzdanje koje unosi u dušu bolesnikovu Duh Kristov pomaže i za njegovo tjelesno ozdravljenje. Stoga bolesničko pomazanje nije “posljednja pomast", kako se to znade u narodu zvati, nego sakrament koji se daje svim teže bolesnima da bi dobili snage od Boga te svoju bolest podnose kršćanski, puni vjere i nade. Nije stoga dobro odgađati primanje ovog sakramenta, jer snaga Duha Kristova bolesniku pomaže da se odupre tjeskobi i hrabro podnosi svoje nevolje. A to je od silnog značenja i za tjelesno zdravlje. Ovaj sakrament se može podijeliti i starcima kojima su snage znatno popustile, iako nije posrijedi opasna bolest. Može se podijeliti i djeci u teškoj bolesti ako toliko već razumiju da im ovaj sakrament može biti okrepom.

Budući da je i ovaj sakrament znak zajedničke brige za bolesnike cijele Crkve, preporučuje se da se kod bolesnika skupi barem bliža rodbina i prijatelji koji će sudjelovati u slavlju. Otvorenost Duhu Božjemu bolesnika i cijele zajednice plodno je tlo da milost i snaga Božja prožmu bolesnika i olakšaju duhovne i tjelesne boli koje ga tište.
Onima koji su na izlazu iz ovoga svijeta, Crkva nudi euharistiju kao POPUDBINU. Pričest tijelom i krvlju Kristovom u trenutku prijelaza k Ocu ima naročito značenje i važnost. To je sjeme vječnog života i moć uskrsnuća.
Sakramenti pokore, bolesničkog pomazanja i euharistije kao popudbine, tvore na kraju kršćanskog života „sakramente pripreme za Domovinu“ ili sakramente dovršetka zemaljskog hodočašća.

Detaljno opisani ovi Sakramenti nalazi se u Katekizmu katoličke crkve (dio 1499-1525).

27. listopada 2022.

S druge strane / fra Ante Vučković

Volio bih vam otvoriti jedna vrata kroz koja većina od vas nikada neće proći, a kroz koja mi, svećenici, prolazimo vrlo često. Mi, svećenici, duboko znamo što znači osjećati svoj jad, svoju muku, svoje grijehe, svoju želju da se toga konačno riješimo. Znamo što je strah hoću li biti prihvaćen, hoće li me razumjeti, hoće li svećenik biti nervozan, hoće li me prepoznati - sve je to nama poznato. Mi, svećenici, možemo doći s ove strane, kao grešnici, ali mi smo privilegirani jer možemo biti i s one druge strane.
Prvo i možda najvažnije je da je nemoguće biti u blizini Boga kada on dijeli milost i biti njom nedodirnut. Mi smo svi dodirnuti milošću koju Bog vama dijeli u opraštanju grijeha. To je nešto što uvijek iznova doživljavamo kao Božju milost, kao neki dodatak, kao višak koji dobijemo, a da nismo ništa ni tražili ni napravili. Dobijemo samo zato što smo unutra, s druge strane, umjesto Krista, što smo u blizini kada Bog pokazuje svoje milosrdno srce.

Drugo što doživljavamo i dobijemo je neočekivano i čudesno. Uđemo u ispovjedaonicu i dođe nam čovjek kojega nikad u životu nismo vidjeli, kojega možda uopće ne znamo i kojega možda nećemo nikada više vidjeti i odjednom, u trenu, doživimo apsolutnu iskrenost, otvorenost. Za tom otvorenošću svi čeznemo. Nama je to hrana kojom se neprestano hranimo. Odjednom se pred nama nađe otvorena ljudska duša, a da ništa nismo zaslužili i ništa učinili. Čudesno je koliko to djeluje na nas. Mi tu učimo kakav je čovjek. U tim susretima učimo koliko duboko čovjek može pasti, u kakve se sve zamke može zaplesti, kakvi ga sve ljudi ili okolnosti mogu zarobiti, ali iskusimo i kako je duboka Božja milost i što se događa kad Bog oslobađa. Tu učimo koliko u čovjeku ima žudnje za slobodom, za čistoćom i za istinom. Tu učimo razlikovati iskrena od neiskrena čovjeka, zrela od nezrela, onoga tko je na ispovijed došao iz nekih drugih motiva, a ne iz žudnje za pomirenjem s Bogom. Učimo prepoznavati tko je došao stoga što ga je netko natjerao, nagovorio ili stoga što ni ne zna drukčije... Mi u ispovjedaonici tako lako i prepoznatljivo, kao na dlanu, dobijemo razliku iskrenosti i istine od skrivenosti i neistine. U ispovjedaonici učimo kako Bog treba svećenike spremne slušati ljudski jad, ljudsku muku. Učimo koliko nas Bog treba, koliko mu je važno da pristanemo svakom pojedinom čovjeku dati vremena da se izrekne, da iziđe u riječ sve što ga opterećuje. Tu učimo koliko je važno da u tim trenutcima imamo Božje srce. Naš zadatak nije da govorimo svoje mišljenje, svoja iskustva ili svoje osjećaje, nego da otvorimo prostor da se dogodi susret grešnika s Božjim milosrđem. Učimo koliko je Bogu važno da postoje mjesta kao što su ispovjedaonice, na kojima će svatko smjeti doživjeti ljudsku i Božju sućut.

Kad biste vi samo znali koliko smo puta mi bili postiđeni slušajući vas kako iskreno ispovijedate svoje grijehe! Kad biste vi samo znali kako se u nama budi žudnja da i sami budemo tako otvoreni Bogu i iskreni! Koliko smo životnih lekcija naučili od vaših muka i koliko smo samo puta iskusili kako Bog oslobađa zarobljene, čisti nečiste, kako vraća radost tužnima! Nema ništa čudesnije od svećeničkog iskustva u kojem netko dođe u ispovjedaonicu izmučen i opterećen, a mi jednostavnom formulom, koju izreknemo ne u svoje, nego u Božje ime i u ime Crkve, iskusimo kako se ljudsko lice preobražava u lijepo, radosno, rasterećeno, oslobođeno lice! Mi smo otišli u pozadinu, izrekli njegove riječi i pustili da zarobljeni čovjek može biti slobodan. To je ono što piše Pavao u Poslanici Galaćanima: Bili smo maloljetni, robovali početcima svijeta, elementima, klanjali se Suncu, vjetru, silama, politici, ljudima. Robovali smo. Znamo da Isus ima apsolutno pravo: ,Tko god čini grijeh, rob je grijeha.“ Ali puno dublje od razumijevanja zarobljenosti, Pavlu je važno da razumijemo: Nisi više rob! Nama je iznimno važno znati: Ima jedno mjesto na kojem se kidaju lanci ropstva. Nisi više rob! Premda si ušao kao zarobljen, izlaziš kao baštinik. Dao Bog da nas čistoća koju slutimo u Nazaretu, zapljusne u sakramentalnom susretu pomirenja te se mognemo vratiti svojim kućama kao slobodni ljudi, koje je oslobodio živi i istiniti Bog.

 

18. listopada 2022.

BOLEST OPOMINJE DA BUDEMO SPREMNI

Prije ili kasnije, svatko od nas oboli. Bolest je osjećaj slabosti, čovjekov organizam ne funkcionira kako treba i ne može ga držati na nogama, postao je slab. Kao da je netko poremetio organe u tijelu, kao da je na čovjeka nahrupilo neko zlo ; on postaje bespomoćan. Poput zvijeri koja negdje daleko u šumi napadne čovjeka, tako i zvijer bolesti izgriza bolesnika, želi mu odvojiti tijelo od duše. Čovjek tada želi leći u krevet i prepustiti preostalim silama tijela da se grčevito bore protiv napada bolesti. On osjeća da je u njemu porasla temperatura, da ne može dobro gledati ni slušati, boli ga glava, osjeća u pojedinim dijelovima tijela bol, nesiguran je na nogama, u rukama osjeća slabost. Nije sposoban govoriti, misliti, jesti i piti. | Bolestan čovjek osjeća da treba samilost drugih. On u očima drugih traži da ga razumiju, traži od njih pomoć, pita je li to smrtonosna bolest. Ako mu netko daje znak da je bolest opasna i da bi se trebalo spremati na smrt, bolesnik to ne može Vjerovati. Sve u njernu se buni. To se njemu ne može dogoditi. Umrijeti? Ne, na to nije nikada mislio. To se događalo drugima, drugima je trebalo ići na sprovode, ali da bi on sad morao biti u istom položaju, to mu ne ide u glavu. On će pokušati poduzeti sve da ozdravi, hvata ga nutarnji bijes. Postaje grub i nepodnošljiv za druge. A onda kad vidi da ni to ne pomaže, tada ga zahvati samosažaljenje i neka čudna depresija. Kao da se prepustio bolesti, ili se naprosto prepustio svojoj sudbini. Ali, i depresija i šutnja kojom se obavio i njegova ljutnja još uvijek su samo znak da traži samilost i smilovanje onih oko sebe.

Poneki bolesnici svoju bolest ne uzimaju ozbiljno. Smatraju da je to samo trenutak koji će proći. Kao ranjenik koji zna da će njegova rana zarasti i da će se opet vratiti u život. Oni su vedri, ne pomišljaju ni na kakvo zlo, sigurni su u dobar ishod svoje bolesti. To su bolesnici koji se još nisu susreli sa svojom bolešću. Ljudi koji još ne vjeruju da smrt i njih čeka. Ljudi koji još ne žive život u njegovoj cjelovitosti.

Ovdje smo na zemlji samo za kratko vrijeme, samo na proputovanju. Bolest nas opominje da budemo spremni na put. Zato je tragično svako opiranje toj činjenici. To znači da taj čovjek ne može zaozbiljno uzeti istinu o sebi. A zbog toga ne može ni ovaj život živjeti dovoljno ozbiljno i intenzivno, Tek kad čovjek dozna da mora poći s ovog svijeta, počne intenzivno živjeti život. Tek mu tad život postane cjelovit, dubok, dragocjen. Ako čovjek ne uzima ozbiljno svoju bolest i činjenicu svoje smrti, onda promašuje intenzivnost i dubinu života.

Bolest je čas kad ne možeš puno računati na ljude, ali se možeš potpuno osloniti na Boga. To je čas tvoje molitve, čas tvoje raspetosti na križ, čas tvoje boli, žrtve, čas onog negativnog, mračnog, teškog u životu. Ali, to je i čas milosti, samilosti i ljubavi Boga i drugih prema tebi. To je trenutak kada možeš okajati svoje grijehe, vratiti se prvoj jubavi, oprostiti svima koji su te povrijedili i moliti za oproštenje i pomirenje sa svima. To je trenutak kada možeš obnoviti svoje dane i svoj život. Ostao ti ovdje na zemlji ili morao poći odavde, to će te učiniti sretnim, zdravim u duši.

Bolest je glasnik ograničenosti boravka na zemlji. Ona može biti prijatelj koji ti pomaže da se središ, da se odmoriš, uzmeš si vremena, da otkrivaš jednostavno gledanje života. Bolest te želi povesti u mir, ali i u tebi otvoriti vrata i prozore za druge dimenzije življenja. Prije si radio, sad trpiš, prije si planirao, sad si u nečijem planu, prije si mislio da sve o tebi ovisi, sad sve ovisi o drugima i Bogu. Prije si pomagao, sad sam trebaš pomoć. Prije si bio glasan, sad si tih, prije si vrijeđao, sad je vrijeme za pomirenje, prije si prezirao druge, sad ih počinješ poštivati, prije si bio ohol, sad ponizan. Prije si živio, sad umireš, prije si gledao samo zemlju, sad ti je nebo bliže.

Bolesnik treba našu ljubav. On je ugrožen i počinje misliti da nije voljen, da je pao na teret drugima, da je otpisan. Sad je kao dijete koje vapije za nježnošću. Ali, bolesnik treba i molitvu, razgovor s Bogom, poravnanje računa s Bogom, kako bi se organizam rasteretio i lakše ozdravio. Bolesnik se postaje da bi se ozdravilo od neke druge bolesti, bolesti duše.

 

1. listopada 2022.

NA DJECI SE DUŠA LIJEČI

»Na djeci se duša liječi«, kaže Dostojevski. Potrebno je dugo promatrati djecu, s njima se igrati, opustiti se da bi u ovim teškim vremenima ostali oslonjeni na nadu i sigurnost vjere. No, ne samo da je potrebno liječiti se na djeci, potrebno je i djecu liječiti. Ili, još bolje, potrebno je liječiti djetinjstvo. Jer, tvoj život nije trenutak u kojem sad živiš, nego se on sastoji od svih vremenskih trenutaka satkanih od vremena tvoga začeća do trenutka tvoje smrti. 

Prve tri godine svoga života bio si nesvjestan. Stoga su i svi događaji, pozitivni i negativni, pohranjeni u tvoju podsvijest ili nesvijest. Oni međutim jednako, ili još snažnije, djeluju na
tvoj život nego tvoji svjesni doživljaji. Jer, svjesne doživljaje si mogao razraditi, mogao si o njima razmišljati, analizirati ih i staviti na pravo mjesto. Međutim, svaki negativni doživljaj u prve tri godine tvoga života, stres ili šok, manjak ljubavi, boravak u bolnici, odijeljenost od roditelja, boravak kod tetke ili bake bio je događaj koji je ušao u tvoju podsvijest i ugrožava tvoj daljnji život. Ničim ga nisi mogao analizirati i razraditi da bi se oslobodio napetosti koja ugrožava tvoju prošlost. Koliko ljudi nosi u sebi tjeskobne strahove, grižnju savjesti, duboke depresije, muke sve do samoubojstva, a da ne znaju gdje su korijeni tih nevolja. Oni su poput čovjeka koji ima tešku rak-ranu ili ozljedu na stopalu, ali je nije sposoban vidjeti, jer se ne može sagnuti, niti napipati tu ranu. Oni se, dakle, muče, na rubu su opstanka, a ne znaju koje ih to zlo pritište. Potrebno je liječiti djetinjstvo, osobito prve tri godine života. Jer, ono redovito odlučuje o našem vladanju, ono nam ne da da odrastemo, da iziđemo iz tjeskobe i muke, ono nas tjera da tražimo komadić razumijevanja, bar malo nježnosti i ljubavi. Ono u nas tjera nemir, stvara besmisao, ne da da odahnemo te živimo razumno i trijezno. 

Kako liječiti te godine svoga djetinjstva? Tako da najprije oprostiš onima koji su ti u djetinjstvu nanijeli zlo. Oprosti ocu što je bio strog, majci ako nije bila dovoljno nježna, braći i sestrama što su ponekad bili grubi prema tebi, susjedima i rođacima što su se izrugivali nekoj tvojoj mani ili nespretnosti, drugoj djeci ako su te tukla ili ti nešto znala ukrasti, svima koji su možda nekom vikom ili grubošću u tebe utjerali strah i ugroženost. Oprosti onima koji nisu pazili da ne padneš, da ne budeš ugrožen ili ugrižen od neke životinje, možda si ostao sam u noći, obliven suzama. Oprostiti je prvi korak na putu ozdravljenja. 

Drugi je korak prihvatiti ljubavi i prisutnost Boga, njegovu brigu, zaštitu, voljenost i nježnost u tom dijelu svoga djetinjstva. A to znači posvijestiti si, i to svaki dan, bar kroz mjesec dana, činjenicu daje Bog tada bio prisutan, da te on držao za ruku, da je govorio kako te zaštićuje i da se ne moraš bojati, da ti je onda, kad su te drugi ugrožavali, ovorio: »Ja te štitim, ne boj se, nitko te ne može uništiti«. Činiš li to iz dana u dan, kad god za to nađeš priliku, pet ili deset minuta, osjetit ćeš kako se u tebi rađaju nove snage, kako pojedini predjeli tvoje duše oživljavaju, postaješ slobodan, sposoban za duga razmišljanja, sposoban prići ljudima, voljeti ih, razumjeti, kako odjedanput Bogu postaješ blizak, dragocjen i kako pojedini dijelovi tvoga tijela ozdravljuju, kao da s njih padaju spone teške paralize. Strahovi jenjavaju i, nestaju, tjeskobe odlaze, ti postaješ vedriji, kao da se izvlačiš iz dubokog ponora depresije 1 prisile na samoubojstvo. 

Isus je postao čovjekom da bi ti postao zdrav. Dopusti da te Isus liječi, neka te uvjeri da te voli, kako bi tvoje povjerenje u sebe, u život i u Boga raslo. Neka te Bog blagoslovi na putevima tvoga djetinjstva.

 

14.rujna 2022.

MOLITVA LJUBAVI

Sjeti se da je jedini razlog što ti postojiš taj, što te Bog voli: Ljubavlju vječnom ljubim te, poručuje ti Bog preko proroka ( Jr 31,3 ). To znači da si za njega neizrecivo vrijedan, da te on nikad ne može napustiti, povrijediti, omalovažiti, željeti ti zlo. Naprotiv, Bog ti želi dati samog sebe.

Da bi mogao prihvatiti činjenicu da te Bog voli, promisli tko je i kakav je Bog: Bog je ljubav i nježnost sama.
Bog ne može drugačije nego te voljeti. Ti si njegov.
Ponavljaj polako u sebi: Bog mene voli. Ponavljaj to više puta….Bog mene voli…
Dušo moja, Bog tebe voli.
Samim tim što postojiš, Bog te voli. Bog je dobrota sama i milosrđe, Bog je vjeran i onda kada ti to nisi.
Bog je svemoguć, jak, pravedan, svet. On je ispunjenje tvojih čežnji.
Nemirno je srce naše, Gospodine, dok se ne smiri u tebi, potvrđuje sv. Augustin.
Neka se u dubinu tvog bića slegnu Božje riječi:
Dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim (Iz 43,4) i
Ne boj se, jer ja sam te otkupio, imenom sam te zazvao, ti si moj (Iz 43,1).
Ne dopusti da te riječi prođu mimo tebe, jer ti u njima dolazi Bog. Ponavljaj ih i produbljuj dokle god ne doživiš da ti je duša ušla u mir, da kliče od radosti.
Bog ti nadalje potvrđuje i uvjerava te preko proroka:
Gle, u dlanove sam te svoje urezao (Iz 49,16).
Bog te voli više od majke, od bilo kojeg čovjeka , i više od tebe samog:
Može li žena zaboraviti svoje dojenče , ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću (Iz 49,15).
Zaželi da ti Bog objavi i pokaže koliko te voli. Kad si s Bogom imaš sve. Ništa na svijetu te ne može ispuniti kao Božja ljubav, jer si za nju stvoren.

Bog te nije jednom stvorio pa prepustio samom sebi, već te neprestano stvara i uzdržava svojom ljubavlju.
Bog na tebe neprestano misli. Božji pogled na tebi počiva. Reci samom sebi: Bog me s ljubavlju gleda. Uživaj u činjenici da si Bogu toliko važan.
Bogu se možeš približiti tako da se podsjetiš da si ti njegovo dijete.
Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: Djeca se Božja zovemo, i to jesmo. ( 1 Iv 3,1)
Navješćuj stoga svojoj duši: Ja sam dijete Božje.
To je najdragocjenija i najvažnija istina o tebi. To je tvoje najveće dostojanstvo.
Možeš se poput malog djeteta smjestiti u Božje naručje, dopustiti da te njegove ruke obaviju, štite. Tu si najsigurniji. Tu je tvoj dom. Neka te ispuni Božja nježnost, blagost, snaga i mir. Nitko i ništa ti ne može oduzeti Božju ljubav, niti te od nje odijeliti.

 

31. kolovoza 2022.

MOLITVA ZA ISCJELJENJE

Isuse, zahvaljujem ti što si sada tu. Kažem ti: Dobro došao. Lijepo je što postojiš.
Isuse, pogledaj sada na mene, ovdje gdje sjedim pred tobom.
Ti me poznaješ. Želim Isuse da me sad dotakneš i izliječiš,
da me oslobodiš i učiniš zdravim za zadatke u životu,
Isuse Kriste prvo te molim ozdravi sve moje uvrede koje sam naslijedio od mojih predaka.
Molim te Isuse svojom krvlju i svojim uskrsnućem raskini sve negativne utjecaje mojih predaka. Hvala ti. Iskorijeni svaku bolest, ovisnost i grijeh, moj Isuse.
Isuse, ti znaš da želim svojim precima od srca oprostiti.
Sada te molim, Isuse, dođi u trenutak moga začeća.
U trenutak u kojem sam začet u utrobi majke.Ti si bio sa mnom. Ti si me želio.
Rekao si: Živi. Hoću da živiš. Ti si me htio i radovao mi se. Hvala ti.
Moje začeće u utrobi majke bio je predivan, radostan događaj. Hvala ti.
Isuse, sad želim oprostiti svima koji su bili protiv mene u trenutku začeća.
Želim im od srca oprostiti. Jer važno je da si me ti htio, Isuse.
Tvoj Otac je moj otac i majka. Ti si me htio. Hvala ti.
A sada me Isuse potpuno oslobodi negativnih misli i negativnih sjećanja.
Ti si bio sa mnom svih devet mjeseci koje sam proveo u utrobi moje majke.
Ti si bio sa mnom, bez obzira na to je li me majka željela,
je li bila bolesna ili je morala teško raditi.
Bio si sa mnom bez obzira i na to je li mrmljala protiv mene.
Ti sve znaš.Bio si sa mnom i uvijek mi govorio: Živi .Ja sam za tebe.
Hoću da živiš. Želim da postojiš. Hvala ti .
Ti si se radovao mom dolasku na ovaj svijet. Ja sam željeno dijete.
Imam pravo na život. Hvala ti.
Isuse, želim od srca oprostiti svima koji su mi u tih devet mjeseci učinili nešto nažao.
Svima opraštam, Isuse.
Ti si moj Gospodin. Ti si me želio.
Oslobodi me Isuse svakog samosažaljenja. Očuvaj me od svake depresije.
A sada Isuse ozdravi trenutak mog rođenja.
I tada si bio sa mnom. Ako je porod bio i težak, ti si mi govorio: Da, želim da živiš.
Živim zato jer si ti tako htio.
Isuse, opraštam svima koji su me pri porodu možda šokirali ,
ili bili protiv mene, ili me odbacili ili možda bili grubi.
Opraštam im od srca, Isuse. Blagoslovi ih.
Važno je jedino da si me ti htio.
Nije važno jesu li me željeli moji roditelji ili bilo tko drugi.
Ti si me želio.
Sada ti Isuse predajem moj život do sedme godine, a osobito prve tri godine života.
Ti si bio sa mnom. Htio si me .Ti si me uvijek čuvao, i kad se možda dogodio neki šok ili bolest. Možda sam bio u bolnici ili u rodbine ili bake i djeda umjesto u roditelja.
No ti si bio sa mnom. Hvala ti.Ti si me želio.
Ti si uvijek bio sa mnom. Nikad nisam bio sam. No, to tada nisam znao Isuse. Sada znam.
Sada si ti u mom djetinjstvu. Nikad nisam bio sam. Uvijek si bio sa mnom. To je lijepo Isuse.
Zbog toga opraštam svima koji nisu imali dovoljno ljubavi za mene, koji su prema meni bili strogi. Opraštam im, jer imam tebe za oca i majku.
A sada ti Isuse predajem moj život do petnaeste godine života.
To je vrijeme kada sam od djeteta postao dječak/ djevojčica.
Ti si bio sa mnom u školi. Ti si me htio. Ti si mi se radovao.
Uvijek, uvijek si bio sa mnom.
Moja je prošlost ispunjena tvojom prisutnošću.
To je tako lijepo Isuse. Ti si bio sa mnom. Hvala ti
Opraštam svima koji su me povrijedili u tom razdoblju mog života, Isuse.
Opraštam im od srca. I oni su samo ljudi.
Možda me moji roditelji nisu mogli voljeti, jer i sami nisu bili voljeni,
ili su i sami patili od pomanjkanja ljubavi i nježnosti. Razumijem ih.
No ti si me volio i to je sad važno.
Sada ti Isuse, predajem moj život od petnaeste do dvadeset i pete godine,
kada sam išao u srednju školu, fakultet, sklopio brak.
Predajem ti svoju djecu, svoj posao.
Dajem ti svoju bolest, poteškoće, razočarenja, sumnje, očaj.
Uvijek si bio sa mnom Isuse. Ti si me tješio, jačao, štitio, čuvao.
Opraštam svima koji su me u tom razdoblju mog života povrijedili.
Blagoslovi te ljude.
Sada ti predajem moj život sve do današnjeg dana.
Ti poznaješ svaki trenutak mog života .
Znaš za bolesti, posao, djecu.
Sve što sam doživio.
Ti znaš o mom odnosu prema tebi, i onda kad je taj odnos bio prekinut.
Ispuni sad cijelu moju prošlost svojom prisutnošću.
Tvoja ljubav i nježnost uvijek su bile sa mnom.
I svima od srca praštam: svome bračnom drugu, roditeljima, djeci, kolegama, prijateljima.
Opraštam. Želim biti potpuno slobodan Isuse, potpuno slobodan od svega negativnog
i slobodan za pozitivno, za ljubav.
Predajem svoj život u tvoje ruke.
Smijem biti takav kakav jesam.
I znam Isuse, ti me voliš.
Hvala ti što mi daješ radost i sigurnost.
Ja sam tvoj miljenik. I ljudi me vole. Dubine svakog čovjeka me vole.
Ti si moj prijatelj, Moj Bog, moj Gospodin.
Hvala ti što si mi sve oprostio, što me sada liječiš i oslobađaš.

24. kolovoza 2022.

RANJENO POVJERENJE

Ti čezneš za savršenom ljubavlju.
Jedino od Boga možeš dobiti savršenu ljubav.
Na samom početku tvoga života Bog te drži na svome dlanu i govori:
Vrijedan si, dragocjen si u mojim očima.
Ti si dragocjeni biser na mom dlanu.
Ako sada zaista povjeruješ u to, to će izliječiti sve ono što su ti ljudi govorili i što
si doživljavao kao da nisi vrijedan.
To će izliječiti tvoje ranjeno povjerenje.
Ti si zapravo Božje dijete.
Pokušaj sebe doživjeti u Božjem naručju i doći do one spoznaje da ništa ne moraš
učiniti da bi te Bog volio.
Bog te voli naprosto zato što ti postojiš.
Vrijedan si i dragocjen po tome što jesi, što postojiš.
Ništa drugo nije važno.Osloni se sada na tu sigurnost Božje ljubavi.
Sunčaj se na Božjem pogledu.
Pokušaj danas povjerovati da postoji netko tko zna više, Isus iz Nazareta.
On se rodio zbog tebe, on je došao na ovaj svijet zbog tebe, on je došao upravo zato
da ti kaže istinu o tebi, o Bogu, i ta istina će te osloboditi.
On je došao reći da je Bog htio da ti postojiš i da te Bog stvorio, i da je njega
poslao zbog tebe.Zamisli koliko si vrijedan i dragocjen.
Kad bi samo ti postajao na ovoj kugli zemaljskoj, Isus bi sišao radi tebe.
Pokušajmo to posvijestiti, koliko smo Bogu dragi.
On dolazi zbog tebe, na neki način se odriče svog Božanstva, postao je čovjekom.
To znači dao se je ograničiti vremenom i prostorom - on koji je bezgraničan,
on koji je vječan,
on koji je Alfa i Omega,
on koji je sama ljubav dao se je ograničiti jer ti se htio približiti,
jer želi da ga upoznaš,
želi srušiti u tebi sve one krive slike o Bogu
želi ti reći koliko te voli i želi ti dati to iskustvo.
Bogu je strašno stalo da mi dođemo do tog iskustva da doživimo tu njegovu ljubav.
Sjeti se kako je Isus dolazio svakom čovjeku, kako nikoga nije odbio.
Tko god je došao, svakoga je prihvatio, pogotovo kad je bolesnike liječio.
Sjeti se onog slijepca koji mu je došao, kad je Isus stavio na njega ruku, dotakao ga se i rekao Budi zdrav. 
Ta ruka je i sada na tebi, želi te nekako potapšati i reći prijatelju ne daj se, uz tebe sam.
On sam želi u tebi to povjerenje i tu vjeru probuditi i u stvari on to i čini.
On te razumije.Tako je nježan.
Sjetite se samo one priče kako izgubljenu ovcu stavlja oko vrata.

Bog dolazi radi tebe i on dolazi u tvoje situacije, a ne kaže prvo: Izvuci se iz svog
problema, iz svog grijeha i onda dođi k meni.Ne , nego kaže : Dopusti da ja siđem
u tvoj grm u koji si se zapleo, da ja siđem u ponor u kojem jesi, 
dopusti da te ja izvučem i gledaj kako te uzima na svoje ruke, kako ti se baca u naručjaj, kako te grli.

Bog postoji i on je tu kraj tebe i on te voli, vjerovao ti to ili ne.
Ako počneš vjerovati, onda ta njegova ljubav tebe počne prožimati.
Zamisli svoju dušu kao malo dijete u naručju Majke ili Oca.
Bog te voli, zbog tebe je došao i on je taj koji liječi tvoje rane, koji te oslobađa,
koji te čuva, koji ti govori: Ne boj se, s tobom sam, tu sam, vjeruj mi da te volim.
Znate što je bit naše vjere?
Ne to da vjerujemo da Bog postoji, nego vjerovati da te on voli, a kad te netko
voli onda mu se potpuno predaješ, onda mu dopustiš da on tebe vodi, da ti on govori.
Onda se raduješ s njim.Onda ga slijediš.Onda si uvijek uz njega, zato jer te on voli.
Bit naše vjere je upravo to da mene Bog voli.
Ako u tebi još uvijek postoji strah, zbog osobnih grijeha, ako ne vjeruješ da te Bog
može takvoga zagrliti, dopusti da Isus dođe k tebi, poslušaj kako ti kaže: Mir
tebi.Ne boj se.Ne ljutim se na tebe.Bog rado prašta.
Dopusti da ti Isus obuče nove haljine.
Sjeti se one priče o izgubljenom sinu, kako je otac čekao da se vrati njegov sin.
Tako i Bog svakoga od nas čeka uvijek iznova, i ne ljuti se na nas.
Ti si dijete Božje, Bog stoji iza tebe.
Budi svjestan da je Bog tvoj otac i da ako su svi protiv tebe , on je uz tebe i kaže:
Ne boj se, tu sam.
Počni zahvaljivati što postojiš, što imaš se na koga osloniti , što bez obzira što se u
životu dogodilo imaš pravo računati na Božju milost i Božju zaštiti i Božju snagu.
Imaš pravo na to jer te Bog stvorio.

KAKO MOLITI ZA DRUGE

Želiš li nekog čovjeka promijeniti, popraviti, pomoći mu da se izliječi,
tada mu najprije oprosti. Time ga stavljaš u Božje ruke i tada ga Bog
liječi, ozdravlja, popravlja i vraća natrag iscijeljenoga.
Uzmi Isusa za ruku i u duhu idi k toj osobi. Obrati joj se s imenom.
- OPROSTI TI MENI - što te nisam razumjela, što o tebi mislim negativno, što
sam te povrijedila, što sam te ogovarala, što te nisam uvažavala
- OPRAŠTAM JA TEBI - opraštam ti sve tvoje uvrede , sve nepravde koje si mi
nanijela, sve grube riječi, tvrdoglavost , nestrpljivost.Ne osuđujem te više.Nema
više nikakve osude u meni protiv tebe.Neču se više nikada izražavati negativno o
tebi, neću o tebi govoriti ni misliti negativno
- DUBINE TOG ČOVJEKA VOLE MENE .
MOJE DUBINE VOLE TOG ČOVJEKA.
- ZAVOLI TU OSOBU.
Ne djela čovjeka nego čovjeka.Stvorite sućut za tu osobu, zavoli dušu tog čovjeka.
- ZAHVALJUJEMO BOGU ZA TU OSOBU
- MOLIMO BOŽJI BLAGOSLOV DA SE SPUSTI NA TU OSOBU.

 

17. kolovoza 2022.

Tražim svoj izvor. Gdje su počeci mojih dana? U čijim je mislima bio izatkan moj život? Tražim čas svojega rođenja. Moram saznati tko sam i tko me po prvi puta nazvao imenom. Kome to mogu punim srcem viknuti: Ti si otac moj?

Pitam sunce: »Tko je otac tvoj?« Pitam ptice: »Tko vas je iznio u naše prostore?« Obraćam se dalekom moru: »Tko te je stavio u široke prostore da miruješ i bučiš, da se smiješiš i da čuvaš tajne u svojim dubinama?« Pitam svemirske prostore iznad mene: »Gdje vam je kraj i gdje su vam počeci?« Pitam dubine zemlje: »Znate li za tajne svoga početka?« Pitam snježne vrhunce i sagibam se nad rijeke i doline i žedan saznanja ih pitam: »Izgovorite mi tajnu svoga početka!« Gledam rascvjetane voćke, zazelenjele poljane, šume kako se bude u proljeće ! Pitam ih tko ih to budi i tko to diše u njihovim srcima. Zapažam cvijet na svome stolu i pitam ga: »Čiji si mi glasnik i tko te poslao k meni?« Ulazim u svoje srce i u svaki njegov kucaj stavljam pitanje: »Tko te pokrenuo i poslao k meni da oživljavaš moje dane?« Ulazim u svoje misli i postavljam im isto pitanje, tko mi ih je darovao da budu moje misli. Odasvud kao more glasova i glasnika osjećam kako mi dolaze i svi isto odgovaraju: »On je naš početak. On nas je zamislio i on je pokrenuo naše živote da kao rijeka teku kroz vrijeme i prostor. On, Bog naš.“

Tko sam ja? Čijeg izvora sam ja rijeka? Tražim odgovor u sebi. Ulazim u misaone prostore u sebi, prolazim kroz svoju maštu, ulazim u srž svoga bića, u svoje vlastito carstvo i tražim u njemu izvor, pitam za onoga tko je projektirao mene... Tražim vlastitog oca i vlastitu majku. Dolazim pred svoje roditelje i tražim da mi odgonetnu moju zagonetku, »Reci mi, majko, jesi li znala da ćeš baš mene roditi? Reci mi, oče, jesi li me ti stvarao i baš ovakvog zamislio i htio?« Začuđeno mi odgovaraju: »Mi smo samo bili izvršitelji prirodnog zakona. Netko te je drugi donio k nama. Ne, nismo mi izvor tvoga života. I mi sami znamo da iza nas je onaj tko je Otac tvoj i naš.« Oče naš! S dna ovih zemaljskih putova podižem prema tebi glavu i s uvjerenjem ti kažem: Evo me, Oče. Sad shvaćam, ti si htio da ja postojim. Ti si mi darovao moje dane, ljude oko mene, tijelo i sposobnosti. Poslao si me u svijet. Javljam ti se, Oče, evo me, reci mi što hoćeš da učinim ovdje prije nego što se vratim k tebi. Radostan sam što sam čuo da si beskrajno dobar i da si me nazvao svojim djetetom. Ponosim se time što si mi ti jedini Otac. Htio bih potpuno iskoristiti sve snage koje si u mene stavio i ispuniti sve nade koje si nada mnom izgovarao. Oče naš, proslavi preko mene svoje ime. Provedi preko mene, ovdje na zemlji, svoju volju. Pomiri ono što je nepomirljivo. Daj mir mojim čežnjama njihovim ispunjenjem. Oče, ritam sreće i mira na ovoj zemlji mrse sile koje su suprotne tvojoj volji. Evo me, Oče, da preko mene bude više sunca, više praštanja, više prijateljstva, najviše tebe. Oče naš, danas znam tko sam i odakle sam. Sad znam izvor iz kojeg teče rijeka moga života. Sad znam gdje je uvir mojih dana.

 

Zajednica i briga -  Henri J. M. Nouwen

Postavlja nam se važno pitanje: kako postati brižna zajednica ljudi koji ne sakrivaju bol niti ju profinjeno zaobilaze, nego je dijele kao izvor ozdravljenja i novog života? Važno je shvatiti da ne možete postići doktorat iz brižnosti, da brigu ne možete naslijediti od nekog stručnjaka i da se stoga nikome ne može oprostiti njezin nedostatak. Ipak, naše društvo je sklono obraćati se stručnjacima. Kad nekome nije dobro, pomislimo: »Gdje ćemo naći liječnika?« Kad je netko zbunjen, odmah ga uputimo da ode savjetniku. A kad netko umire, brzo zovemo svećenika. Čak i kad se netko želi moliti, pitamo se postoji li propovjednik u blizini.

U srpnju 1787. godine, tijekom vijećanja američkog kongresa o Ustavu Sjedinjenih Američkih Država, a nakon što prethodne rasprave nisu nikamo dovele, Benjamin Franklin predložio je da zasjedanje započnu molitvom. No predstavnici sjednice odbili su prijedlog ne zato jer nisu vjerovali u molitvu, nego zato jer nisu imali novca da plate kapelana !??

lako može biti korisno zatražiti tuđu pomoć, ponekad je to prije znak straha od suočavanja s boli nego znak brige. U tom slučaju svoj najveći dar da iscjeljujemo držimo skriven od drugih. Svaki čovjek ima divan, iako često skriven dar da se brine, da bude sućutan i da bude uz nekog. Kad hi se taj dar oslobodio i bio dostupan, događala bi se čuda. Oni koji doista mogu primiti kruh od stranca i iz zahvalnosti se osmjehnuti, nahranit će mnoge, a da toga neće biti ni svjesni. Oni koji mogu sjediti u tišini sa svojim drugovima, ne znajući što da kažu, ali znajući da trebaju biti uz njih, mogu udahnuti novi život u umiruće srce. Oni koji se ne boje iz zahvalnosti stisnuti nečiju ruku, u žalosti proliti suze i u nevolji pustiti da se iz srca vine uzdah, srušit će granice koje koče i svjedočiti rađanju nove zajednice slomljenih.

Zašto taj divni dar brige čuvamo duboko skriven? Zašto prosjaku dajemo sitniš ne usuđujući se pogledati ga u oči? Zašto se ne pridružimo usamljenu čovjeku u restoranu nego tražimo znance? Zašto tako rijetko kucamo na vrata ili dižemo slušalicu, samo da pozdravimo i pokažemo da mislimo na nekoga? Zašto je još uvijek teško dobiti osmijeh i riječ utjehe ili izraziti zahvalnost učitelju, divljenje učeniku i pohvalu muškarcima i ženama koji kuhaju, čiste i uređuju vrt? Zašto se mimoilazimo, uvijek putujući k nečem ili nekom važnijem?
Možda zato što smo toliko zaokupljeni time da budemo drugačiji od drugih te ne dopuštamo odložiti svoj oklop i združiti se međusobno u ranjivosti. Možda smo toliko puni vlastitih mišljenja, ideja i uvjerenja da nismo sebi ostavili prostor da slušamo i učimo od drugih.

Postoji Jedna priča o sveučilišnom profesonu koji je došao učitelju zena da ga upita o zenu. Nan-in, učitelj zena, poslužio ga je čajem. Napunio je šalicu do vrha a potom nastavio natakati. Profesor je gledao kako se čaj prelijeva iz šalice dok naposljetku, ne mogavši se više svladati, povika: »Prepuna je. Više ne može stati!« »Poput ove šalice«, rekao je Nan-in, »i ti si pun vlastitog mišljenja i procjena. Kako da te naučim zenu ako prije toga ne isprazniš svoju šalicu?«
Brinuti se znači ponajprije isprazniti vlastitu šalicu, ukloniti prepreke na putu do zajedništva s drugima. Kad se odvažimo brinuti se, otkrivamo da nam ništa ljudsko nije strano nego da se u našim srcima nalaze i ljubav i mržnja, okrutnost i sućut, strah i radost. Kad se odvažimo brinuti se, moramo priznati: »Ako drugi ubijaju, i ja bih mogao ubiti. Ako drugi muče, i ja bih mogao činiti isto. Ako drugi iscjeljuju, i ja bih mogao iscjeljivati. A ako drugi daju svoj život, i ja bih mogao učiniti isto.« Tad iskusujemo da možemo biti uz vojnika koji ubija, uz čuvara koji muči, uz mladića koji trči kao da će vječno živjeti i uz starca koji je prestao trčati zbog straha od smrti. Iskreno prepoznavši i priznavši ljudsku istost sudjelovat ćemo u brizi Boga koji nije došao moćnima nego nemoćnima, ne da bi bio drugačiji nego da bi bio isti, ne da bi uklonio našu bol nego da bi je s nama podijelio. Po tom sudjelovanju otvorit ćemo srce jedni drugima i stvoriti novo zajedništvo.