Duhovnost

Duhovnost (13)

„Potrebna nam je širina uma kako ne bismo bili sputani ograničenim idejama i mišljenjima, nego spremni promijeniti ih ili proširiti. Moguće je da moje razmišljanje i razmišljanje drugoga dovedu do nove sinteze, koja obogaćuje i jedno i drugo. Jedinstvo kojemu treba težiti nije uniformnost (jednolikost), nego „jedinstvo u različitosti“, odnosno „pomirena različitost“. U tom obogaćujućem bratskom zajedništvu različiti se susreću, poštuju i cijene, zadržavajući ipak različite nijanse i naglaske, koji obogaćuju opće dobro. Moramo se osloboditi toga da mislimo kako svi moraju biti isti. (...) Važno je znati reći ono što se misli, a da se drugoga ne uvrijedi. Treba koristiti riječi i način govora koji drugi može lakše prihvatiti ili tolerirati, pogotovo kad se raspravlja o teškim pitanjima; vlastite kritike treba iznositi tako da se pritom ne daje oduška srdžbi i vrijeđa drugoga, kao u nekoj vrsti osvete, te izbjegavati moralizirajući govor, koji služi samo tomu da se drugoga napada, ismijava, optužuje i vrijeđa.“


Papa Franjo, Amoris laetitia – Radost ljubavi. Posinodalna apostolska pobudnica o ljubavi u obitelji (19. ožujka 2016.), Zagreb, 2016., br. 139.

U nedjelju slavimo svetkovinu Duhova. Pedeseti dan nakon Isusova uskrsnuća, Duh Sveti je sišao nad Apostole okupljene zajedno s Blaženom Djevicom Marijom u Dvorani posljednje večere. Dan je ovo kad slavimo Gospodina i Životvorca, treću božansku osobu, Duha Svetog. Pripremajući se na ovu svetkovinu bilo bi dobro sebi posvijestit činjenicu da blagdan Duhova nije nešto što se nekad u povijesti dogodilo, te mi danas želimo obilježiti taj događaj. Blagdan Duhova se nastavlja u svim situacijama u kojima živi Crkva. Sav kršćanski život odvija se pod znakom Duha Svetoga. Svi mi živimo od Duha kojeg smo primili u sakramentima Krštenja i Potvrde. Duh Sveti je taj koji nas iz dana u dan učvršćuje na našem hodu u vjeri, taj koji je stalno prisutan i djelatan u našem životu, u našem poslanju biti kršćanin. Budimo uistinu otvoreni Duhu Svetom, molimo ga da nas nadahnjuje i prati, da nam mekšajući ćudi kamene, grijući grudi ledene, napuni dušu svu.
- Iz LP listića ž. Sv. Petra-

Isusovo prihvaćanje križa trajan je izazov ljudskoj poniznosti. U duhovnim traganjima možemo pomisliti da ćemo postati "svetiji" ako tražimo križ i svjesno izabiremo trpljenje. U takvim traganjima lako je pasti u 'duhovnu oholost' misleći da ćemo baš svojim križem zavrijediti spasenje. Samo je Kristov križ izvor spasenja. Tko traga za križem, možda je već previdio da je sam život – takav kakav jest – mjesto življenja otajstva križa. Svakog dana pred nama je mnoštvo trenutaka koji traže 'mudrost križa' i pouzdanje u Onoga koji je pobijedio križ.
Živo vrelo
br. 11/2016.
str. 37

Vjeru, koju danas ispovijedate svim srcem, morate sutra i prekosutra, čak svakog dana iznova zadobiti. Od Boga dobivamo samo toliko vjere koliko je trebamo za određeni dan. Vjera je kruh svagdašnji što ga od Boga primamo. Poznate pripovijest o mani koju su djeca Izraelova dnevno dobivala u pustinji. Ako su je htjeli sačuvati za sljedeći dan, pokvarila se. Tako je to i s vjerom. Ili je primamo svakoga dana iznova, ili nam se pokvari. Jedan je dan dosta dug da bismo mogli sačuvati vjeru. A svakog jutra treba iznova započeti borbu te se kroz svu nevjeru i malovjernost, kroz svu neistinu i zbunjenost, kroz sve strahote i svu nesigurnost probiti do vjere i od Boga je zadobiti.
Dietrich Boenhoefer

,,A vi, što vi kažete tko sam ja?''- Isus.
Isusovo pitanje učenicima, koje smo slušali pred nekoliko nedjelja, propituje i dodiruje njihovu spoznaju o Njemu. Pitajući poučava ih da vjera nije znanje ili prihvaćeno mišljenje drugih. Ne pita ih čak ni što vi mislite? Nego: Što vi  k a ž e t e? Vjera nutrine postaje sigurna i čvrsta, tek kad je kadra izustiti riječ svjedočanstva. Izreći vjeru pred drugim znači osloboditi se straha pred samim sobom, pred svojom nesigurnošću. Zato nama je potrebno Isusovo pitanje radi nas samih. Usuđujem li se pred sobom i pred drugima jasno izreći što vjerujemo?
(ŽV. 6/16.)

,,Kriza naše molitve je kriza načela''! - papa Benedikt XVI.
Moliti znači prihvatiti vlastitu nemoć, vlastitu nedostatnost i nužnost upučenosti na Onoga koji je izvor svega. Svoje opiranje molitvi pokušavamo ,opravdati' tvrdnjom da Bog nije naš sluga, da nam dolazi kako bi ispunio naše prohtjeve. U dubini poteškoće s molitvom stoji naša nespremnost da prihvatimo Boga s kojim se stupa u odnos po molitvi i spremnosti slušanja. Nemoć za molitvu očituje premoć pouzdanja u sebe i u svoje snage. Zato molitva preobražava nas , naše životne stavove. Što je manje uslišana, to dulje propituje nas, naša htijenja i odnos prema životu. Biva uslišana tek kad uspostavi sklad naše i Božje volje.
(ŽV. 7/16.)
,,Za sreću je potrebno tako malo a baš nam se to malo neda''.- I. Andrić.
To m a l o je, vjerovali ili ne, m o l i t i…

Mladice života

Klečimo, Gospodine, pred tobom,

Pred Drvom života, tražeći plod

Koji hrana je životu našemu.

Sitiš nas plodom i životnim sokom

I krijepiš da i mi procvatemo i

okrijepa budemo onima što dolaze

Tražiti mir pod granama našim.

Obreži, Gospodine, grane nam usahle

i milošću svojom orosi zamrli život u biću našem

da mladice nove na žiću vjere urode

plodom života vječnoga.

I daj nam uvijek znati da život naš živi od života Tvoga

I da plod na granama našim zrije snagom Tvojom.

Budi snaga života životu našem. Amen!

 

 Ulazimo u najbogatije vrijeme crkvene godine. Veliki tjedan... Započinjemo ga Cvjetnom nedjeljom ili Cvijetnicom.
Sav naš životni prostor u ovo vrijeme nekako zamiriši proljećem i šarenilom. Prema izvješću iz evanđelja brojni hodočasnici u Jeruzalemu dočekali su Isusa kao Mesiju. Nosili su cvijeće i zelenje, najviše maslinove grančice, prostirali su pred njega svoje plašteve i iskazivali su mu pjesmom i pljeskanjem svoju radost i priznanje. To se i danas zove svečanim Isusovim ulaskom u Jeruzalem. Bilo je to kronološki nekoliko dana prije židovskog blagdana Pashe. Crkva nastoji kalendarski svake godine pratiti u svojim obredima ono što se događalo u Isusovu životu tih posljednjih dana. Međutim, Cvjetnica je blagdan pun unutarnjih napetosti i oscilacija. Poruke su bremenite. S Cvjetnicom počinje i vrijeme Isusove muke.

Prema tome najprije vidimo Isusa uzvišena u prvom dijelu crkvenih obreda u svečanom ulasku u Jeruzalem, a u drugom dijelu čita se izvješće o njegovoj teškoj muci i smrti. Najprije mu ljudi kliču i slave ga, a u drugom dijelu svjetina viče i poručuje Pilatu: “Raspni ga!” Slava pa poniženje. Grozan kontrast koji se nažalost i dogodio u Isusovu slučaju. Što se zaista događalo, jesu to isti ljudi koji su ga dopratili u Jeruzalem i oni koji su se našli pred Pilatovom sudnicom, koji su mu klicali, a onda tražili njegovu smrt? Teško je reći, ali nije daleko od istine činjenica da se čovjek može često i brzo promijeniti u svojim stavovima, da može brzo zaboraviti na neke činjenice i da može biti pod utjecajem svijeta.

Čovjek može brzo zaboraviti na dobročinstva i zaveden okolinom tražiti smrt svoga dobročinitelja. Nitko u tome nije siguran. Najrječitiji su u tome sami apostoli. Oni su pošli za Isusom, slušali ga i pratili u stopu, mnogo su toga s njim podijelili. Bili su dio njegova života. Izgledalo je kao da tu sve štima. Međutim, i oni su bili često u napastima. Kad ih je Isus na Posljednjoj večeri prozvao i dao do znanja kako će ga jedan od njih izdati, mi danas znamo da je on pri tome mislio na Judu. No, apostoli nisu znali. Jedan od njih, to bi moglo značiti bilo tko od njih.

A ni jedan se u tom času nije osjećao sigurnim da nije u nečem Isusa krivo shvatio i da nije negdje očijukao s vlastitim profiterstvom dok je Isus pozivao na sebedarje. Dakle, u tom času dok Isus govori o izdaji evanđelje nam govori kako su se svi pitali: “Da nisam ja, Gospodine?” Cvjetnica je izazov i nama. Na krštenju je Isusu obećano da ćemo hrabro za njim; mnogo puta u različitim prigodama prozvani su vjernici da obnove svoja krsna obećanja.

A opet se događa da griješimo kao da nismo ništa shvatili. Cvjetnica i Veliki petak idu skupa. I u našim srcima. Tu se svaki vjernik može naći. Zato se tih dana čita potresni izvještaj muke Isusove.

 

 

 

OBIČAJI KOJE CRKVA PREPORUČA

KROZ VELIKI TJEDAN:

 

CVIJETNICA

Cvijetnica Spomen na Gospodinov mesijanski ulazak u Jeruzalem vrši se procesijom ili svečanim ulaskom u čemu vjernici sudjeluju klicanjem, noseći grančice palme, masline, ili drugo zeleno granje. Neka u danu bude samo jedna procesija i to prije mise na kojoj se okuplja najveći dio zajednice. Prikladno je da procesija krene iz neke manje crkve ili drugog prikladnoga mjesta. U misi, nakon navještaja Muke Gospodnje, koja se naviješta čitanjem ili pjevanjem, neka se ne izostavi propovijed.

 

VELIKI ČETVRTAK

Veliki četvrtak 

Danas je dopušteno slaviti samo misu posvete ulja i Misu Večere Gospodnje. Zabranjene su sve mise bez naroda. Pričest se vjernicima može dijeliti samo u misi. Bolesnici se mogu pričesti i izvan mise. Na početku večernje službe na Veliki Četvrtak svetohranište je prazno. Kruh za pričest vjernika mora seposvetiti u samomslavlju Mise Večere Gospodnje. U nekoj obližnjoj crkvi, kapeli ili pokrajnjoj lađi uredi se mjesto gdje će se nakon mise pohraniti Presveti Sakramenat, euharistijski kruh za pričest vjernika u liturgiji Velikoga Petka. Narav vazmenoga trodnevlja ne dopušta izlaganje Presvetoga u pokaznici nakon Mise Večere Gospodnje nego samo njegovo pohranjivanje. Neka se vjernici pozovu da nakon večernjeg bogoslužja dio noći provedu u molitvi i klanjanju na mjestu s Presvetim Sakramentom. Budući da se Presv. Sakrament pohranjuje radi pričesti vjernika u liturgiji Velikoga Petka, prijenos Svetootajstva ne vrši se u crkvama u kojima se neće slaviti bogoslužje Muke Gospodnje na Veliki Petak.Darovi za siromahe, sabrani osobito u korizmi kao plod pokore, mogu se donijeti i pred­staviti u'misnoj procesiji s darovima, dok narod pjeva »Gdje je ljubav, prijateljstvo«.

 

VELIKI PETAK

Veliki Petak copy Crkva na Veliki Petak ne slavi euharistiju. Pričest se dijeli samo u obredima Muke Gospodnje, a bolesnicima se može nositi u svako doba dana. Dopušteno je slaviti samo sakramente pomirenja i bolesničkog pomazanja. Liturgija sprovoda može se slaviti, ali bez pjevanja, bez sviranja orgulja i bez zvonjenja zvona. Danas i na Veliku Subotu preporučuje se slavljenje Službe čitanja i Jutarnje zajedno s pukom. Tom službom, nekoć zvanom "Officium tenebrarum", vjernicima se nudi da u pobožnom razmišljanju muke, smrti i ukopa Gospodinova iščekuju navještaj uskrsnuća. U liturgiji Muke Gospodnje neka se, zbog istinitosti i jasnoće znaka, otkriva i za klanjanje izlaže samo jedan križ. Nakon službe Muke Gospodnje križ koji je u bogoslužju razotkriven neka na prikladnom mjestu bude vjernicima izložen za osobno klanjanje i molitvu. Vjernici su dužni, prema kanonskim propisima, obdržavati post s nemrsom, a preporučuje se da se on, kao »vazmeni post«, produži sve do vazmenoga bdijenja kao znak iščekivanja Uskrsnuća.

 

VELIKA SUBOTA

Velika subota Na Veliku Subotu Crkva se zadržava kod Gospodinova groba te u molitvi i postu razmišlja o njegovoj muci, smrti i silasku u podzemlje. Dopušteno je slaviti samo sakramente pomirenja i bolesničkog pomazanja, a pričest se može dijeliti samo kao popudbina. Vazmeno bdijenje slavi se noću: može početi ili čim padne noć ili kasnije, a treba da završi prije svanuća nedjelje. Narav znaka iziskuje da se svake godine u Vazmenom bdijenju blagosljivlje nova uskrsna svijeća, napravljena od prirodnoga voska. Uskrsna svijeća kroz čitavo vazmeno vrijeme stoji kod ambona i pali se u svim zajedničkim bogoslužnim činima. Gdje postoji običaj blagoslova uskrsnih jela neka se ne blagoslivljaju prije Vazmenoga bdijenja.

 

USKRS

uskrs Priliči da se u danjoj misi kao oblik pokajničkog čina vrši škropljenje vodom koja je blagoslovljena u Vazmenome bdijenju. Istom vodom neka se napune i posude na ulazu u crkvu. Hvale je vrijedno da se na dan Vazma zajedno s pukom slavi svečana Večernja koja nosi krsno obilježje, a upotpunjena je procesijom do krsnog zdenca, čime se vrši spomen na otajstvo krštenja.