Duhovnost

Duhovnost (14)

Ponekad i ja pitam svoje bliske prijatelje: "Što ljudi govore o meni?". Odgovaraju mi: "Neki kažu da si ohol... drugi kažu da si tašt... drugi opet kažu da si Savonarola i ambiciozan... konačno drugi kažu da si misterij". Zaista, svako mišljenje o meni ima zraku istine. Onda pitam svoje bliske prijatelje kojih je veoma malo: "Što vi kažete o meni?" Moram reći da, osim što mi govore o negativnim stranama moje osobnosti, otkrivaju mi i ono što je pozitivno u meni. Zna se da nas samo onaj koji živi s nama može blisko upoznati. Ali ne treba zaboraviti ni da je čovjek veliki misterij i sebi i drugima, posebno kad se zatvori u sebe i odbija se otkriti.

Dobro, Isus danas i mene i tebe pita: "Što ljudi u svijetu govore o meni?". Evo mišljenjâ svijeta: Neki kažu da je Isus bio prvi komunist u povijesti čovječanstva... drugi kažu da je bio veliki psiholog... drugi opet veliki čudotvorac... drugi konačno prorok Božji.
Veoma ražalošćen onim što svijet govori o Njemu, Isus nas opet pita: "A vi, koji živite u mojoj Crkvi slušajući moju Riječ, slaveći otajstvo moje smrti i uskrsnuća, što vi kažete tko sam ja?". Svi mi spremno odgovaramo: "Ti si Krist, Sin Božji, koji je umro i uskrsnuo za oproštenje naših grijeha".
Ako je ovo naša vjera, zašto onda živimo u strahovima? Zašto sumnjamo da je Gospodin s nama? Zašto mrmljamo protiv Gospodina u vrijeme kušnje? Zašto, kao Petar, ne želimo uzeti svoj svakodnevni križ svjedočeći Krista usred nevjernog mnoštva? Zašto se borimo kako bismo zadobili neku ulogu u društvenom i političkom životu, u životu župe, u uredima Biskupije i vjerskog reda?
Svoju vjeru često ispovijedamo usnama, a srce je daleko od Gospodina. Poznajemo Gospodina po čuvenju, ali ne i osobno. Gospodin daje da ga blisko upoznaju samo oni koji ponizno i blago nose svakodnevni križ. Amen. ALELUJA.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

„Potrebna nam je širina uma kako ne bismo bili sputani ograničenim idejama i mišljenjima, nego spremni promijeniti ih ili proširiti. Moguće je da moje razmišljanje i razmišljanje drugoga dovedu do nove sinteze, koja obogaćuje i jedno i drugo. Jedinstvo kojemu treba težiti nije uniformnost (jednolikost), nego „jedinstvo u različitosti“, odnosno „pomirena različitost“. U tom obogaćujućem bratskom zajedništvu različiti se susreću, poštuju i cijene, zadržavajući ipak različite nijanse i naglaske, koji obogaćuju opće dobro. Moramo se osloboditi toga da mislimo kako svi moraju biti isti. (...) Važno je znati reći ono što se misli, a da se drugoga ne uvrijedi. Treba koristiti riječi i način govora koji drugi može lakše prihvatiti ili tolerirati, pogotovo kad se raspravlja o teškim pitanjima; vlastite kritike treba iznositi tako da se pritom ne daje oduška srdžbi i vrijeđa drugoga, kao u nekoj vrsti osvete, te izbjegavati moralizirajući govor, koji služi samo tomu da se drugoga napada, ismijava, optužuje i vrijeđa.“


Papa Franjo, Amoris laetitia – Radost ljubavi. Posinodalna apostolska pobudnica o ljubavi u obitelji (19. ožujka 2016.), Zagreb, 2016., br. 139.

U nedjelju slavimo svetkovinu Duhova. Pedeseti dan nakon Isusova uskrsnuća, Duh Sveti je sišao nad Apostole okupljene zajedno s Blaženom Djevicom Marijom u Dvorani posljednje večere. Dan je ovo kad slavimo Gospodina i Životvorca, treću božansku osobu, Duha Svetog. Pripremajući se na ovu svetkovinu bilo bi dobro sebi posvijestit činjenicu da blagdan Duhova nije nešto što se nekad u povijesti dogodilo, te mi danas želimo obilježiti taj događaj. Blagdan Duhova se nastavlja u svim situacijama u kojima živi Crkva. Sav kršćanski život odvija se pod znakom Duha Svetoga. Svi mi živimo od Duha kojeg smo primili u sakramentima Krštenja i Potvrde. Duh Sveti je taj koji nas iz dana u dan učvršćuje na našem hodu u vjeri, taj koji je stalno prisutan i djelatan u našem životu, u našem poslanju biti kršćanin. Budimo uistinu otvoreni Duhu Svetom, molimo ga da nas nadahnjuje i prati, da nam mekšajući ćudi kamene, grijući grudi ledene, napuni dušu svu.
- Iz LP listića ž. Sv. Petra-

Isusovo prihvaćanje križa trajan je izazov ljudskoj poniznosti. U duhovnim traganjima možemo pomisliti da ćemo postati "svetiji" ako tražimo križ i svjesno izabiremo trpljenje. U takvim traganjima lako je pasti u 'duhovnu oholost' misleći da ćemo baš svojim križem zavrijediti spasenje. Samo je Kristov križ izvor spasenja. Tko traga za križem, možda je već previdio da je sam život – takav kakav jest – mjesto življenja otajstva križa. Svakog dana pred nama je mnoštvo trenutaka koji traže 'mudrost križa' i pouzdanje u Onoga koji je pobijedio križ.
Živo vrelo
br. 11/2016.
str. 37

Vjeru, koju danas ispovijedate svim srcem, morate sutra i prekosutra, čak svakog dana iznova zadobiti. Od Boga dobivamo samo toliko vjere koliko je trebamo za određeni dan. Vjera je kruh svagdašnji što ga od Boga primamo. Poznate pripovijest o mani koju su djeca Izraelova dnevno dobivala u pustinji. Ako su je htjeli sačuvati za sljedeći dan, pokvarila se. Tako je to i s vjerom. Ili je primamo svakoga dana iznova, ili nam se pokvari. Jedan je dan dosta dug da bismo mogli sačuvati vjeru. A svakog jutra treba iznova započeti borbu te se kroz svu nevjeru i malovjernost, kroz svu neistinu i zbunjenost, kroz sve strahote i svu nesigurnost probiti do vjere i od Boga je zadobiti.
Dietrich Boenhoefer

,,A vi, što vi kažete tko sam ja?''- Isus.
Isusovo pitanje učenicima, koje smo slušali pred nekoliko nedjelja, propituje i dodiruje njihovu spoznaju o Njemu. Pitajući poučava ih da vjera nije znanje ili prihvaćeno mišljenje drugih. Ne pita ih čak ni što vi mislite? Nego: Što vi  k a ž e t e? Vjera nutrine postaje sigurna i čvrsta, tek kad je kadra izustiti riječ svjedočanstva. Izreći vjeru pred drugim znači osloboditi se straha pred samim sobom, pred svojom nesigurnošću. Zato nama je potrebno Isusovo pitanje radi nas samih. Usuđujem li se pred sobom i pred drugima jasno izreći što vjerujemo?
(ŽV. 6/16.)

,,Kriza naše molitve je kriza načela''! - papa Benedikt XVI.
Moliti znači prihvatiti vlastitu nemoć, vlastitu nedostatnost i nužnost upučenosti na Onoga koji je izvor svega. Svoje opiranje molitvi pokušavamo ,opravdati' tvrdnjom da Bog nije naš sluga, da nam dolazi kako bi ispunio naše prohtjeve. U dubini poteškoće s molitvom stoji naša nespremnost da prihvatimo Boga s kojim se stupa u odnos po molitvi i spremnosti slušanja. Nemoć za molitvu očituje premoć pouzdanja u sebe i u svoje snage. Zato molitva preobražava nas , naše životne stavove. Što je manje uslišana, to dulje propituje nas, naša htijenja i odnos prema životu. Biva uslišana tek kad uspostavi sklad naše i Božje volje.
(ŽV. 7/16.)
,,Za sreću je potrebno tako malo a baš nam se to malo neda''.- I. Andrić.
To m a l o je, vjerovali ili ne, m o l i t i…

Mladice života

Klečimo, Gospodine, pred tobom,

Pred Drvom života, tražeći plod

Koji hrana je životu našemu.

Sitiš nas plodom i životnim sokom

I krijepiš da i mi procvatemo i

okrijepa budemo onima što dolaze

Tražiti mir pod granama našim.

Obreži, Gospodine, grane nam usahle

i milošću svojom orosi zamrli život u biću našem

da mladice nove na žiću vjere urode

plodom života vječnoga.

I daj nam uvijek znati da život naš živi od života Tvoga

I da plod na granama našim zrije snagom Tvojom.

Budi snaga života životu našem. Amen!