Ponekad i ja pitam svoje bliske prijatelje: "Što ljudi govore o meni?". Odgovaraju mi: "Neki kažu da si ohol... drugi kažu da si tašt... drugi opet kažu da si Savonarola i ambiciozan... konačno drugi kažu da si misterij". Zaista, svako mišljenje o meni ima zraku istine. Onda pitam svoje bliske prijatelje kojih je veoma malo: "Što vi kažete o meni?" Moram reći da, osim što mi govore o negativnim stranama moje osobnosti, otkrivaju mi i ono što je pozitivno u meni. Zna se da nas samo onaj koji živi s nama može blisko upoznati. Ali ne treba zaboraviti ni da je čovjek veliki misterij i sebi i drugima, posebno kad se zatvori u sebe i odbija se otkriti.

Dobro, Isus danas i mene i tebe pita: "Što ljudi u svijetu govore o meni?". Evo mišljenjâ svijeta: Neki kažu da je Isus bio prvi komunist u povijesti čovječanstva... drugi kažu da je bio veliki psiholog... drugi opet veliki čudotvorac... drugi konačno prorok Božji.
Veoma ražalošćen onim što svijet govori o Njemu, Isus nas opet pita: "A vi, koji živite u mojoj Crkvi slušajući moju Riječ, slaveći otajstvo moje smrti i uskrsnuća, što vi kažete tko sam ja?". Svi mi spremno odgovaramo: "Ti si Krist, Sin Božji, koji je umro i uskrsnuo za oproštenje naših grijeha".
Ako je ovo naša vjera, zašto onda živimo u strahovima? Zašto sumnjamo da je Gospodin s nama? Zašto mrmljamo protiv Gospodina u vrijeme kušnje? Zašto, kao Petar, ne želimo uzeti svoj svakodnevni križ svjedočeći Krista usred nevjernog mnoštva? Zašto se borimo kako bismo zadobili neku ulogu u društvenom i političkom životu, u životu župe, u uredima Biskupije i vjerskog reda?
Svoju vjeru često ispovijedamo usnama, a srce je daleko od Gospodina. Poznajemo Gospodina po čuvenju, ali ne i osobno. Gospodin daje da ga blisko upoznaju samo oni koji ponizno i blago nose svakodnevni križ. Amen. ALELUJA.
(O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva)

l j e t a 2 0 2 1.

Po završetku Domovinskog rata, točnije 1998. Godine piturana je crkva svetog Nikole. Zub vremena, kako se običava reći, učinio je svoje na zidovima i otvorima. Otvore smo piturali 2005. Jako sunce nas je prisililo da ponovno zaštitimo prozore i vrata. Veličina naše crkve nam ne dopušta ni hlađenje ni grijanje. Upravo velike vrućine u ljetnim mjesecima su nas potakle da gornje prozore izmijenimo na način da se mogu iz crkve djelom otvoriti i omogućiti prozračivanje. Za zimsko smo razdoblje veći dio crkve prije nekoliko godina prekrili primjerenim tepisima koje ćemo po završetku radova osvježiti.

Iz razno raznih razloga i zidovi su došli u fazu kad ih treba urediti kako to zahtijeva soboslikarska profesija. Ogromna kvadratura i visina crkve zahtijevala je i velike pripreme. To je zahtijevalo ogromne skele za pituranje i izmjenu prozora. Bile su nam potrebne posebne dizalice. Divno je saznanje da smo dobili usluge od pojedinaca i poduzeća u svemu za što smo ih trebali. Bili su nam potrebni i restauratorska istraživanja, posebno u svetištu, da bismo u dogledno vrijeme i to učinili na slavu Božju a na ponos župi i vrijednim župljanima koji su predvodili, koordinirali i donirali ove poslove. Bilo je još većih i manjih poslova koje sada nije moguće sve navesti, što ćrmo učiniti po završetku radova.

Vjerojatno se pitate, a gdje ste slavili svetu misu i druge sakramente: krštenja, Prvu pričest, dvije krizme i dva vjenčanja Sve smo to slavili u predivnom amfiteatralnom ambijentu ispred crkve. A kroz tjedan molimo krunicu i slavimo misu svako večer u 18,30 pred Gospinom špiljom.

Po završetku radova na istim stranicama ćemo vas izvijestiti.

Galerija slika

Kad ti Bog da zdravlje, a tvoji su dobro, čovjeku više ne treba

„Mora da je strašna gnjavaža u životu, doživjeti stotu, doživjeti stotu...“ pjevali su prije više od 40 godina Željko Bebek i „Bijelo dugme“. Je li stvarno tako? Naravno, većini ljudi zdravlje „presudi“ znatno ranije, rijetki su stogodišnjaci koji unatoč svemu žive život neopterećeni brojem godina koje „nose na leđima“. Jedna od takvih zasigurno je Marija Barišić, od prije 18 godina stanovnica Čilipa i majka župnika don Josipa Barišića kojem je pratiteljica i potpora cijelog svećeničkog života.

- Nisam opterećena godinama nivremenom do kada ću živjeti na ovom svijetu. Rad, molitva i vjera u život vječni daju mi snagu, ali isto tako i mirno ću do trenutka kada me Bog odluči uzeti k sebi. Mislim kako sam već davno ispunila svoje želje i da je sve u mom životu bila Božja volja, kaže slavljenica koja u nedjelju, 2. svibnja, navršava 100 godina.

Ipak, život nije mazio tetu Mariju, kako je pozdravljaju svi koji je poznaju. Rano ostavši bez supruga, život je posvetila djeci, a uz sina svećenika stalno je već više od 50 godina, od njegove prve župe u Vitaljini.

- S godinu i pol dana ostao sam bez zemaljskog oca, govori don Josip. Majka Marija mi je bila i otac i majka te nisam osjetio njegov nedostatak zbog brige moje vrijedne majke. Duh svoga oca kojeg nisam nikada upoznao u pravom smislu riječi uvijek sam osjećao u duhu svoje majke.

Ostala sama s djecom

Tete Marija rođena je 1921. kao jedno od desetero djece u obitelji Crnjak u Bugojnu. Supruga Nikolu upoznala je početkom Drugog svjetskog rata i u braku s njim rodila dvoje djece, kćer Anđelku, i sina Josipa u ratnom Zagrebu gdje su tad živjeli.

- Trudnoća sa sinom bila je posebno stresna. Doktor, zvao se Sokulić, mi je, iz ne znam kojih razloga, savjetovao čak i natjerivao neka prekinem trudnoću kako bi ostala živa. Kao žena i vjernica nisam niti pomišljala poslušati ga i namjerno izgubiti dijete. Potjerao me iz ordinacije rekavši da mu više nikad ne dolazim! Nedugo nakon toga rodila sam Josipa sasvim normalno, bez ikakvih napora, govori tete Marija.

Dolaskom partizana u Zagreb započinje novo poglavlje njenog života s djecom.

- Suprug je bio visokopozicionirani oficir u vojsci i morao je otići iz Zagreba pred partizanima. Prije odlaska došao je u stan i molio me neka uzmem djecu i idem s njim. Međutim, u to vrijeme s nama je živjela njegova majka koja je prebjegla u Zagreb. Nisam je željela ostaviti i odbila sam poći s mužem sigurna da ćemo se uskoro ponovno naći. Međutim, to je bio naš zadnji susret. Nikada nisam otkrila što se s njim dogodilo. Najvjerojatnije je stradao kao i brojni Hrvati u pokoljima na Bleiburgu ili Sloveniji. Nakon toga nisam mogla ostati u Zagrebu nezaštićena, pod stalnom prijetnjom i u strahu za sebe i djecu. Odlučila sam se vratiti u Bugojno, obitelji koja me prihvatila i s njima sam ostala sve dok Josip nije završio školovanje i postao svećenik.

BOSANKA U KONAVOSKOJ NOŠNJI

Put od Zagreba do Bugojna za tetu Mariju bio je, kako kaže, stalno na rubu života i smrti. Vodeći jedno dijete za ruku, a drugo noseći u naručju mijenjala je prijevozna sredstva od zaprežnih kola do stočnih vagona, a ponajviše je pješačila kako bi se domogla Bugojna i rodne kuće.

- Sjećam se događaja u Bosanskom Brodu kada sam iznemogla i gladna s djecom došla do župnog ureda i upitala imaju li mi dati što za jesti. Ponudili su nam pure i slatkog mlijeka. Nikad u životu nisam ništa slađe pojela! I danas osjećam taj okus u ustima i svaki put kada pripremam puru sjetim se Bosanskog Broda i svećenika koji nas je spasio.

- Dočekavši me u Bugojnu i videći djecu, moj otac je kao prorok, držeći mu ruku na glavi rekao za Josipa kako će on biti njegov mali svećenik. O tome nisam tad razmišljala, važno mi je bilo što smo "spasili glavu". Kasnije sam godinama redovito postila i molila da moj sin stvarno postane svećenik. Potaknula me na to molitva majke Alojzija Stepinca koja je isto činila za svoga sina.

Nakon završenog školovanja u Bugojnu, Dubrovniku, Zadru i Splitu, te mlade mise, don Josip dobiva svoju prvu župu.

- Odlučila sam nastaviti život sa sinom jer je i on to želio. Svećenički poziv nas je prvo odveo u Konavle, u Vitaljinu, u mjesto tad bez struje, vode, asfalta... Konavljani su nas odlično primili i tu sam se baš lijepo osjećala. Upoznala sam žene iz sela koje su me rado posjećivale, a ponekad me čak znale obući u njihovu nošnju. Zamislite mene Bosanku u konavoskoj nošnji! Nakon nekoliko godina u Vitaljini preselili smo se u Čaru na Korčuli. Meni je svugdje bilo dobro jer se lako prilagodim ljudima i mjestu u koje sam došla. U Čari mi je bilo najteže kad je Josip pošao sedam mjeseci u zatvor u Lepoglavu. Bilo je čak i straha od komunističkog sustava i ljudi koji su ga prijavili za nacionalizam i "neprijateljsko djelovanje". Ali molitva, krunica u ruci, vjera u Boga i dobri ljudi dali su mi snagu kako bi izdržala i dočekala sinov povratak.

Na stolu su redovito prirodni proizvodi iz vrta i kapljica domaćega vina, likera ili rakije

Privatni Album

NA PRVOJ CRTI OBRANE PELJEŠCA

Domovinski rat su majka i sin Barišić preživjeli u župi u Stonu, tada prvoj crti obrane Pelješca na koji je svakodnevno padalo na desetke, pa i stotine granata. Župni ured, tete Marija i njen sin bili su stalno na usluzi ponajprije vojnim, a potom i civilnim službama u mjestu.

- Nije bilo lako živjeti pod stalnom opasnošću od bombardiranja, ali moje misli su tad najviše bile u Bosni. Moja kćer Anđelka s mužem, sinom i kćeri ostala je u okruženju u Bugojnu. Zet Mijo bio je zarobljen u muslimanskom logoru, a unuk Josip sudjelovao je u borbama za probijanje neprijateljskog obruča. Čak je došla vijest kako je unuka Ivana poginula blizu svoje kuće. Hvala Bogu, to nije bila istina. Tjednima nismo znali ništa o njima. Anđelka i Ivana također su bile u zatvoru i kad su dobile priliku za dnevnu šetnju, iskoristile su šansu da pobjegnu. Probijale su se uglavnom kroz šumu kako bi se domogle sigurnog teritorija. Kada su javile da su žive i uspjele uz Josipovu pomoć doći do Stona, mogla sam odahnuti i zahvaljivati Bogu što ih je spasio.

Nakon Stona slijedila je služba ponovno na Korčuli, u Blatu.

- Hvala Bogu da sam imala priliku biti u Blatu u vrijeme proglašenja Blažene Marije Propetog Petković. Svugdje mi je bilo dobro i ne mogu reći gdje mi je bilo najbolje, kaže tete Marija. Kada ti Bog da zdravlje, kada su svi tvoji najmiliji dobro, što treba više! Naučila sam cijeli život raditi i mislim da me rad uz molitvu držao i još uvijek drži. Uvijek su u našu kuću ljudi dobrodošli svećenici i drugi ljudi odakle god bili. Kako ćeš ljude počastit ako nemaš kolača, torte, likera, sokova... Hvala Bogu, sve sam sama pripremala, a još i danas mogu dočekati i počastitisvakog tko dođe u našu kuću. Nije mi teško, ako treba, svaki dan praviti novi kolač, jer sam tako naučila. Volim vidjeti kako to rade i druge žene, ali i one su rado od mene tražile recepte.

U tete Marije sve biljke rađaju prve u selu

Privatni Album

Uvjerili smo se kako je vrt teti Mariji njena najveća razonoda. Iako joj je sto godina "na leđima" u vrtu "nema što nema". Za tetu Mariju govore kako u nje prve u selu dozrijevaju bob, grah, pomadore i drugo povrće.

- Moram svaki dan poć u vrt i po nekoliko puta. U vrtu i po kući uvijek ima posla. Hvala dobrim ljudima koji mi pomognu i traktorom uzoru doce, a iza toga je sve do nedavno bilo u mojim rukama. Dok budem mogla ja ću biti u vrtu jer se tu najbolje osjećam. Uživam gledati kako biljke rastu, brati plodove, dijeliti s onima koji nemaju i sa užitkom ih pripremati.

Rijetka je prilika razgovarati sa stogodišnjacima koji su u mnogo čemu još uvijek u dobroj snazi kako tijela, tako i duha. Naime, tete Marija još uvijek hoda bez štapa te se sama snalazi u svim osobnim i kućnim potrebama. U svakoj njenoj riječi vidljiva je zahvalnost Bogu na dosadašnjem životu te povjerenje i spremnost za ono što će doći.

Milošću vođen

"Moje je zvanje da Boga ljubim i da mu služim'' riječi su blaženoga Ivana Merza, a koje je don Josip Barišić uzeo za vodilju u životu. Već nekoliko godina u pripremi je knjiga, svojevrstan životopis don Josipa koja bi uskoro trebala biti predstavljena od Čilipa, preko Stona do Korčule.
- Knjigu pod nazivom "Milošću vođen" koju već dugo pripremam želio sam izdati 2017. godine za pedesetu obljetnicu svećeničke službe, kaže don Josip koji se predomislio i ipak pričekao stoti majčin rođendan.
- Njoj će biti posvećena moja knjiga! Majka mi je tako čvrsto utkana u život, a pogotovo u ovih 54 godine tihog služenja u svećeničkoj službi, tako da je najprimjerenije da ova knjiga ugleda svjetlo dana oko majčinog stotog rođendana. Mnogi će se pitati zašto sam nakon toliko godina svećeništva odlučio staviti na papir svoj životopis i sjećanja? Nikad nisam, kao što to mnogi čine, pisao osobni dnevnik. Sve je u knjizi izašlo "iz glave". Imam dobro pamćenje i još bistar um za pisanje. Isto tako sam siguran da ću već sutra, dan nakon tiskanja, sam sebi predbaciti: "Ispustio sam uvrstiti ovo i ono..." Hvala Bogu!

Izvor: https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/dubrovnik/zupanija/konavle/stoti-rodendan-tete-marije-barisic-majke-cilipskog-svecenika-don-josipa-kad-ti-bog-da-zdravlje-a-tvoji-su-dobro-covjeku-vise-ne-treba-1095551

"40 dana za život", molitvena inicijativa za nerođenu djecu koja se provodi već nekoliko godina u cijeloj Hrvatskoj i cijelome svijetu, predstavljena je u našoj crkvi vjernicima nakon svete mise u nedjelju 28. veljače. Predstavljači, Kristina i Nikola iz Dubrovnika ovom prigodom okupljanima su približili postojanje i djelovanje akcije, potvrđenu s tisućama života djece koje su molitvom i anganžmanom kroz akciju živi, a prvi od njih, kako su kazali, ove godine kreću u školu. U društvu predstavljača bila je i djevojčica petog razreda osnovne škole Nikolina Vukas. Pored molitve ispred bolnica, akcijom se pomaže mladim majkama i obiteljima u rješavanju njihovih problema kako duhovno i pravno tako i materijalno.

Ispred crkve je potom upriličena prezentacija materijala inicijative kao i prikupljanje donacija.

Stranica 1 od 20